Haris-ef.: Es-selamu ‘alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu
Jeste li nekada nešto tražili od oca ili majke i oni vam kazali da ne može? Možda ste tražili od njih da vam dozvoli da idete kod kolege ili kolegice. Ili ste ih pitali možete li poslije završenog mekteba ostati se igrati ispred džamije?
I oni vam to nisu ili jesu dizvolili?
Hajra: Efendija, moj babo meni jučer nije dao da se prije akšama igram sa drugom djecom vani. A tako sam željela! Baš smo se lijepo igrali.
Haris-ef.: Šta ti je rekao tada babo, Hajra?
Hajra: Pa rekao je da ne može jer djeci nije lijepo da budu vani u vrijeme akšama. A kada sam ga molila onda je on rekao: “Ne može. Tako sam odlučio.”
Haris-ef.: Aaaa, odlično. Baš super primjer za našu današnju lekciju.
Ljudi kada hoće nešto raditi onda donesu odluku da to urade ili ne urade. Nismo nekada ni svjesni da svaki dan donosimo mnogo odluka. Na primjer, vi odlučite koji crtani film ćete gledati ili sa kim ćete se igrati ili odlučite hoćete li danas čitati 10 ili 20 stranica neke knjige.
Odrasli ljudi, vaši roditelji, drugi ljudi također donose mnogo odluka tokom dana.
Musliman kada hoće klanjati, a to znamo, treba ispuniti šest uvjeta i zadnji je da odluči klanjati.
Šta to znači?
Može neko biti čist, uzeti abdest, lijepo se obući, okrenuti se prema Kibli, ali da nema namjeru da klanja. Iako je to jako jako ružno, ali može samo da stoji ili da odluči da će folirati da klanja, da ga neko vidi. (A to bi bilo jako, jako ružno.)
Ako bi ta osoba sve radila kao i drugi ljudi, ne broji se da je klanjao i taj namaz ne bi bio ispravan. Zašto?
Zato što nije odlučio da hoće klanjati. Zato što nije imao namjeru da hoće klanjati.
Termin koji koristimo da bi označili nečiju namjeru ili odluku da nešto uradi zovemo – nijjet.