Kada pogledamo čovjeka sa vjerskog gledišta, vjera nam se čini njegovo prirodno svojstvo, koje se ne može od njega rastaviti. O tome nas uči povijest, jer nije do sada poznat ni jedan narod bez vjere. Čovjek koji ispovijeda vjeru za njega su život i vjera jedno i radije bi dao život nego vjeru, jer je u vjeri odgojen i ona mu je prirođeni osjećaj.

Ovo je dar Božiji čovjeku zbog koga su širom Zemlje rasute razne bogomolje, pa narodi koji su zalutali sa pravog puta zbog čuvstva vjere su počeli obožavati razne predmete i pojave.

Čovjek bi mogao spoznati Boga i bez Božije objave, ali bez nje bi većinom lutao. Vjera je potrebna čovjeku jer bi mnoga pitanja koja ga interesuju ostala bez odgovora da nije vjere.

Od početka ljudskog roda pa do danas svaki je narod imao vjeru što je najbolji dokaz da je ona potrebna ljudima. Vjera je prirodna potreba i s toga se nameću mnoga pitanja kao:

Šta sam? Odakle sam došao? Kuda idem? Šta će biti sa ljudima poslije? itd.

Kao što je potrebna hrana tijelu tako je i našoj duši potrebna hrana duševna a to je vjera.

Niko nije potpuno bez vjere, a u prilog tome ide da je i samo poricanje vjere bavljenje vjerom.

Od postanka su ljudi priznavali da je moral najnužnija ljudska potreba te da su sva društva do sada propadala jedino zbog nemorala odnosno kršenja vjerskih istina. Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri islamu, a onda ga roditelji usmjere pa bude pripadnik neke druge vjere.