Učenje kroz igru

JJoš od djetinjstva slušamo kako je važno učiti. Nekima su to pričali roditelji, nekima nane, tetke i amidže. Još u ranim školskim danima shvatili smo da je petica u školi nešto što je bitno, nešto što raduje porodicu i nešto čemu treba težiti.

Međutim, okruženje u kojem su rasli naši roditelji značajno se razlikuje od onoga u kojem rastu naša djeca.

Tehnološki napredak izmijenio je i privredu i društvo. Današnji poslovi zahtijevaju fleksibilnost, način komunikacije se mijenja, a trendovi smjenjuju brže nego što mnogi od nas uspijevaju da ih isprate.

Ove promjene su utjecale i na načine na koje djeca provode slobodno vrijeme. Klinci 21. vijeka igraju se drugačije nego mi i naši roditelji. Igračke su drugačije, način života je drugačiji, ali dječija prirodna potreba za učenjem kroz igru nije.

Nju treba zadovoljiti kao i vjekovima ranije, ali tako da djeca steknu vještine koje će ih osposobiti za snalaženje u današnjem svijetu punom mogućnosti i izazova.

Da li je danas dovoljno da deca dobiju peticu u školi?

Vjerovatno ste čuli za koncept cjeloživotnog učenja, a možda i primjetili da se menadžerski pojmovi mehkih (međuljudske vještine poput slušanja, rada u timu, komuniciranja i dr.) i tvrdih vještina (stečene formalnim obrazovanjem poput tehničkih vještina, računanja i sl.) sve češće spominju i u socijalnom kontekstu.

Mehke vještine više nisu važne samo za napredovanje u karijeri, već postaju ključne za razvijanje kvalitetnih međuljudskih odnosa i uspješno suočavanje sa izazovima tokom cijelog života.

Iako pojam cjeloživotnog učenja nije novog datuma, Evropska komisija je 2000. godine usvojila važan dokument Memorandum o cjeloživotnom učenju. Ovaj dokument je samo formalna potvrda da se vještine koje su danas potrebne za napredovanje u karijeri, snalaženje u različitim socijalnim situacijama i rješavanje problema brzo mijenjaju.

Formalno obrazovanje zapravo više nije merilo uspeha u životu.

Usvajanje činjenica je značajno za napredak u školi, ali djeci je potrebno i duboko razumijevanje svijeta oko njih kao i usvajanje vještina koje će im omogućiti da stečeno znanje primjene u različitim situacijama i razviju nove ideje (Vidi: Winthrop & McGivney, 2016, Skills for a Changing World).

Učenje kroz igru odvija se kada je zadovoljeno 5 kriterija (Vidi: Zosh, Jennifer M. et al., 2017, Learning through Play):

  • Igra izaziva radost (iako ne znači da se tokom igre ne smiju pojaviti i negativne emocije),
  • Dijete pronalazi smisao u onome što radi (djeca pronalaze smisao u iskustvu povezujući ga sa nečim što već znaju),
  • Aktivnost uključuje aktivno razmišljanje (postoji neki problem koji je potrebno riješiti),
  • Aktivnost zahtijeva učestalo razmišljanje (važna je dinamika: aktivnosti u kojima dijete mora često da razmišlja i istražuje razvijaju fleksibilnost i kreativnost),
  • Aktivnost zahtijeva određeni stepen socijalne interakcije (pored osećanja sigurnosti i razvijanja povjerenja, socijalne interakcije imaju pozitivan utjecaj na razvoj empatije, saradnje i komunikacije kod djece).
Učenjem kroz igru razvija se širok spektar vještina i to u isto vreme.

Uzmimo za primjer grupu predškolske djece koja se igraju da su u vrtiću. Odraslima takva igra naizgled može djelovati beznačajno. Međutim, djeca na ovaj način koriste različite veštine kako bi uspješno odigrali zadate uloge.

Oni pronalaze lokaciju i predmete koji će biti dio izmišljenog vrtića, dijele uloge pri čemu pregovaraju, dijele odgovornost, kreiraju scene koje su im poznate, testiraju različite ishode i izlaze iz zone komfora pod svojim pravilima.

Na ovaj način djeca nadograđuju postojeće znanje i veštine u kontrolisanim uslovima.

Novija istraživanja odnosa igre i učenja kod djece pokazala su da u ranom uzrastu djeca usvajaju ne samo fizičke, socijalne i emocionalne vještine već i kreativnost. Sve ove vještine su na neki način povezane, jer razvoj jedne grupe utječe na drugu. Tako npr. fizički razvoj (npr. fina motorika) postavlja temelje razvoju kognitivnih i socijalnih vještina. Istraživanja su pokazala da djeca koja su bila fizički aktivna u prvog godini života imaju bolji uspjeh u školi.

Djeca koja imaju slobodu i koja su podsticana da istražuju svoje okruženje, ispituju različite materijale, komuniciraju sa različitim ljudima i kojima je dozvoljeno da nekada pogriješe, postaju fleksibilnija. Ona nauče kako se prilagoditi različitim situacijama i samim tim postaju sposobnija suočiti se sa životnim izazovima.

Djeca su rođena da uče kroz igru, a šta roditelji mogu uraditi?

Istraživanja posljednjih decenija su pokazala da za decu igra nije samo zabavna aktivnost uz koju provode slobodno vreme dok ne odrastu. Igra zapravo ima ključnu ulogu u usvajanju novih znanja i vještina potrebnih za kasnije snalaženje u različitim životnim situacijama. Ovdje se pod snalaženjem ne misli samo na rješavanje problema, već i na iskorištavanje prilika u cilju ličnog napretka.

Iako je za djecu učenje kroz igru prirodna aktivnost, ona mora u određenom stepenu biti podržana adekvatnim okruženjem. Učenje kroz igru može imati različite forme:

  • Slobodna igra koju samostalno vodi dijete
  • Igra uz podršku odraslog
  • Igra po jasnim instrukcijama

Odrasli mogu davati jasne instrukcije i ograničenja, ali je za uspješno učenje kroz igru mnogo važnije pružati podršku. Za razliku od ograničavanja igre, pomoć odraslog podrazumijeva vidjeti dijete sposobnim da izvrši određene zadatke ili riješi određeni problem.

Mjerite vrijeme koliko se igraju i zabavljaju sa svakim novim zadatkom. Vidjećete da je svaki naredni projekat sve složeniji i zanimljiviji i da dijete ima sve više novih ideja. Vaša pomoć u igri vremenom postaje sve manje potrebna, jer dijete učenjem kroz igru razvija nove vještine i postaje sposoban mali čovjek.

(pravopisno prilagođen tekst sa zeefora.com)

Komentariši

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Prijava greške

Sljedeći tekst će biti poslan administraciji: